Tunelska rasvjeta razlikuje se od standardne rasvjete kolnika jer mora raditi 24 sata dnevno; osobito je potreban intenzitet osvjetljenja veći danju nego noću, što troškove električne energije čini značajnom komponentom operativnih troškova. Nadalje, tunelska rasvjeta posjeduje jedinstvene karakteristike koje se razlikuju od opće rasvjete kolnika, kao što je uzimanje u obzir ljudske vizualne prilagodbe na svjetlo i tamu, kao i zahtjevi za osvjetljenjem unutar prijelaznih prostora. Ovi čimbenici sastavni su dio dizajna tunelske rasvjete i neraskidivo su povezani sa sigurnošću korisnika. Tunelska rasvjeta obično se kategorizira u ulaznu, unutarnju i izlaznu rasvjetu. Ulazna rasvjeta podliježe posebno strogim zahtjevima, koji zahtijevaju postupno smanjenje svjetline s razina usporedivih s vanjskim okruženjem. Konkretno, razine dnevnog osvjetljenja ulaza određuju faktori kao što su vanjska svjetlina, brzina vozila, vidno polje na ulazu i duljina tunela. Međunarodna komisija za rasvjetu (CIE) dijeli rasvjetu ulaza u tunel u dvije zone (počevši od portala): zonu praga i zonu prijelaza. Zona praga ima za cilj eliminirati efekt "crne rupe", omogućujući vozačima da jasno prepoznaju prepreke na ulazu, dok je prijelazna zona dizajnirana za ublažavanje oštrog kontrasta između zone praga i osnovne unutarnje rasvjete daljnjim postupnim smanjenjem razine osvjetljenja. Japanski standardi dodatno dijele ulaznu rasvjetu na pristupnu zonu, zonu prilagodbe i prijelaznu zonu.
Unutarnja zona je područje unutar tunela na koje vanjska prirodna svjetlost ne utječe, gdje se vid vozača oslanja isključivo na umjetno osvjetljenje tunela. Ovu zonu karakteriziraju ujednačene razine osvjetljenja u čitavom prostoru. Budući da razina osvjetljenja ostaje konstantna, dizajn je usmjeren na pružanje odgovarajuće vrijednosti svjetline, određene količinom prometa i brzinom vozila. Raspored i razine osvjetljenja ulaznih, prijelaznih, unutarnjih i izlaznih zona unutar tunela.